Dom misterije Vjerovali ili ne,bio sam mrtav.

Vjerovali ili ne,bio sam mrtav.

7 min čitati
0
0
19

Na nekoliko mjesta sam čitao kako su neki ljudi doživjeli kliničku smrt i kako su tvrdili da su umrli i da su bili na nekom drugom svijetu.

Neki su pričali o svojim iskustvima, ali većina se ustručavala ispričati iz nekoliko razloga.

Prvi i osnovni razčlog je što se boje da neće biti shvaćeni i da će ih ljudi smatrati ludim ili ih u najmanju ruku ismijavati. a drugi razlog je zato što za neke osjećaje koje su doživjeli nema adekvatnih riječi da ih opišu.

Ja sam o svom iskustvu pričao u krugu porodice i bližnjim komšijama, ali mislim da su oni to shvatili više kao šalu nego kao nešto što se stvarno dogodilo.

I ne krivim  ih zato što znam da ni ja ne bih smatrao za ozbiljno da mi neko kaže “jarane, ja sam sinoć bio mrtav”

Ono o čemu želim da vam pričam se desilo prije desetak godina.

Te godine sam prvi puta osjetio alergijske reakcije na ambroziju i mislim da je to i bio uzrok onog što sam doživio.

Navečer sam legao da spavam i, osim što mi je nos bio djelimično zatvoren, nisam osjećao nikakve druge probleme.

Pošto sam cijeli dan naporno radio zaspao sam, čini mi se onog trena kada sam i legao.

U neko doba noći, kao da me neko povukao na dole, utonuo sam u gusti mrak.

Bio je toliki mrak da nisam vidio ništa. Pokušao sam da vidim svoje tijelo ali mi nije polazilo za rukom.

Zanimljivo je da u tom trenutku nisa osjećao nikakav strah.

Naprotiv, bilo mi je drago što sam umro.

Iako se ne plašim smrti, u tom momentu sam zaključio da nas pomisao na nju ipak progoni cijeli život.

Svoj osjećaj bih najbolje mogao opisati kao da neko ko ima neki veliki dug, bude obaviješten da je njegove dugove neko odužio. Svi moji problemi su bili iza mene. Čak i ono što sam pratio na vijestima, rat ovdje ili negdje drugo, sve mi je to postalo nevažno jer ja više nisam na tom svijetu. To je bilo negdje daleko od mene.

Pokušavao sam da stvarno utvrdim dali sam umro tako što sam provjeravao dali mi je potreban vazduh. Na moje zadovoljstvo nisam morao da dišem niti sam se osjećao loše zbog toga jer mi je i to bila jedna od obaveza na ovom svijetu.

Morat ću da vas razočaram ako ste očekivali da sam vidio tunel i svjetlosna bića jer ja ništa od toga nisam vidio. Razlog je vjerovatno što sam kraće vrijeme bio u tom stanju.

Odjednom sam došao sebi i pokušavao sam da udahnem vazduh.

Pošto je to bila prva sezona mojih problema sa ambrozijom, nos mi se tokom noći potpuno zatvorio a ja nisam znao da dišem na usta pa je taj prestanak disanja po mom mišljenju doveo do ovog mog iskustva.

Ustao sam i počeo da razmišljam o onome što mi se desilo.

Zaključio sam da nikada u životu nisam osjetio onoliko olakšanje kao onog momenta kada sam zaključio da sam mrtav.

Dugo vremena sam priželjkivao da opet doživim nešto slično, ali se to iskustvo, poslije toga, više nije ponavljalo.

Od tog vremena je prošlo već desetak godina a ja se još uvijek, kada me život pritisne svojom žestinom, sjetim da će jednog dana doći vrijeme pa ću osjetiti ono isto olakšanje koje sam već jednom doživio i to mi da novu snagu.

Ja sam izgleda bio samo u predvorju onoga što su drugi doživjeli ali mi je i to dovoljno da shvatim da poslije smrti nije kraj nego početak nekog novog iskustva.

 

(Kuhanija.com)

 

 

 

Učitaj još Povezanih članaka
Učitaj više dzevadic
Učitaj više u misterije

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *